srijeda, 17.09.2008.
Sprovod Dina Dvornika
Bila je to prva nedjelja u rujnu, a dan ranije vratio sam se iz Splita u Zagreb. Taman sam se uselio u novi stan, što je bio preveliki zakon, jer je zadnji stan u kojem sam živio bio totalno sranje. Tako da sam imao razloga da budem zadovoljan. Ipak, mučila me neka melankonija jer je ljeto zapravo završilo, a ovo ljeto je bilo stvarno jako dobro.
I tako šetam s obitelji, sa sestrom, njenim mužem i njihovom kćerkicom po zoološkom – dovezli su me i pomogli oko selidbe – gledam depresivnog lava i razmišljam kako mi je ipak vrijeme da emigriram. Od djetinstva, želim putovati, ići živjeti negdje drugdje, barem na nekoliko godina. Po mogućnosti, negdje gdje je engleski službeni jezik. Kad sam došao u Zagreb prije par godina, rekao sam sebi da je to kao unutarnja emigracija, jer kao ne moram ići vani, dovoljno je maknuti se od rodnog grada. Ipak, i Zagreb je u Hrvatskoj, a ja bi malo širio horizonte. Pa ajde, još godinu dana tu, onda idem negdje vani.
Pomislim tada, pa nije ni u Zagrebu tako loše, lako ću još jednu godinu, mnogi su iz Splita i ostali u Zagrebu, evo Dino Dvornik tu živi, i nije mu loše. Kad smo došli popodne natrag u stan, na teletekstu je pisalo da je Dino Dvornik umro.
Pauza.
Sijećam se da je to bio prvi razred osnovne ili ranije, i na televiziji sam vidio spot za 'Zašto praviš slona od mene'. Glazba mi je, ukratko rečeno, bila predobra. Odrastao sam zaljepljen za TV, gledao jednako spotova koliko i crtića, tako da sam odmah zapamtio i koji je ovo spot, i od koga je. Bilo mi je drago da je lik iz Splita i da, kao ja tada, ima jež frizuru. Od domaćih, tada sam slušao Đavole, a 'Halo Lulu 22' bio je prvi album koji sam tražio starce da mi kupe.
Kad sam bio drugi osnovne, Dino je izdao 'Kreativni nered'. 'Jače manijače' mi je bilo nešto najbolje što sam čuo, posebno stih – 'voli kožu, mrzi frak, gleda crtić Donald Duck'. To mi je bilo kao da se netko meni direktno obraća. I nakon par tjedana pilanja, kupili su mi 'Kreativni nered'. Sijećam se da je to bilo prvo polugodište drugog osnvone, škola je bila popodne, završio sam domaći i fino preslušavao album prije nastave. Pojačao sam to sranje do maksimuma. Cijeli album je dobar. Tad su mi najdraže stvari bile, osim glavne, 'Zmaja dah', 'Vadi zub' i 'Nova godina'. Poslije sam u školi pričao prijateljima kako sam baš raspalio zvučnike do kraja, a jedan od najvećih lažova koje sam ikada znao, koji je išao u razred sa mnom, rekao je da zna da jesam jer je čuo. Zgrada mu je ipak bila predaleko od moje da bi mogao čuti.
Koji lik je bio taj Dino Dvornik. Uspio je napraviti pravi funk, i to na hrvatskome. Donio je zvuk Jamesa Browna, Micheala Jacksona, čak i Princa u stvarima tipa 'Biti sam' i 'Nisam mogao s njom'. Ovu kazetu 'Kreativnog nereda' imam i danas, i dalje svira. Čuva je moja sestra, kojoj sam je dao za sreću kad je išla u Australiju. Tako da ne bi slušala samo Olivera i puštala suzu za more i masline, nego da ima i nešto domaće za zajebanciju.
I šta drugo da napravim, kad sam već u Zagrebu, nego da odem čovjeku na sporovod. Mislim, slušam ga većinu života, njegova glazba mi je bila zakon još dok sam bio mali, iz Splita je, idem mu odati počast. Išao sam s prijateljem, nismo obukli crninu.
Preko Srebrnjaka, stigli smo do Mirogoja i već smo lagano kasnili, a bilo je masu vruće i sparno. Na ulazu u Mirogoj, pitamo tete koje prodaju cvijeće di je krematorij, zbog sprovoda Dina Dvornika, a one nam tužno kažu da je skroz na drugoj strani, pola sata pješke. O jebote, pa sad da to propustimo, a već smo išli uzbrdo i preznojili se – nema šanse. I krenemo tako ubrzanim korakom, a kad smo došli do Monolita, odnosno groba Franje Tuđmana, neki lik nas zaustavi i pita gdje je krematorij. I on isto ide na sprovod. Ne znamo ni mi, ni od gdje je. Onda je taj lik pitao neke žene di je, pitao nas jesmo li s autom, kad smo mu rekli da nismo rekao je da će nas odvest, što je i napravio.
U redu tip, rekao je da je znao Dina i da je radio s njim od '97. ili tako nešto. Šta je radio, ne znam, nije mi se dalo bockat ga nekim pitanjima kad idemo na sprovod.
Iz unutrašnjosti krematorija čule su se klape. Na sprovodu je, naravno, bila hrpa ljudi, i skoro nitko nije bio u crnini. Svi, osim gdje koje čombave babe i Massima, koji je bio u besprijekornom crnom odijelu, bijeloj košulji, crnoj kravati sa nekim crvenim crtama po sredini i sjajnim cipleama. Svejedno, bio je vidno shrvan i vidilo se da mu je teško. Tako da je u jednom trenutku, dok je pop držao govor, ipak otišao – izgledalo je da baš ne može izdržati situaciju. A bilo je tu svakakvih estradnjaka, ja sam primjetio Gibonnija, Lukyja, Nenu Belana, Vlatku Pokos, Luku Nižetića u srebrnim patikama, Stoku, ali ipak su uglavnom došli obični ljudi.
Prjatelj i ja smo još sreli jednu curu iz Splita koja tu studira, a sama je došla na sprovod, što je pohvalno. Kad je počela ceremonija, smjestili smo se uz polukružni zidić ispred krematorija kako se ne bi gurali unutra.
Alka Vuica je održala govor. Koliko je dobar bio, ne znam reći, loš nije bio, ali njena dikcija je uvijek kao da vodi onaj svoj TV komentar, pa sam samo čekao kad će reći 'miiiijauu'. Teško je slušati nekoga tko čita tekst kao da iza svake druge riječi ide točka.
Onda je pop držao svoj govor. Naravno, nije znao deklinirati ime Dino, pa je govorio kako se opraštamo od Dine i da ćemo se sijećati Dine, umjetso Dina. Ne znam, možda je Dino jako komplicirano ime, a možda većina ljudi ipak ne zna pravilno govoriti hrvatski. Šteta, stvarno, većina novinara isto ne zna kako se deklinira Dino. Kad smo kod novinara, siguran sam da neću zaboraviti dvojicu fotografa koju su stajali kraj nas. Pregledavali su slike na laptopu i non-stop se svađali oko toga 'koi kurac trebalo je poslat tu fotku prvu' i tome slično, cijelo vrijeme su srali naglas, i dok je Alka Vuica govorila, i dok je pop govorio. Okrenuo sam se prema njima i rekao 'ovi likovi nemaju srca', ali to ih nije omelo. Kasnije sam nešto dobacio kako mogu prestat radit pet minuta dok traje oproštaj od pokojnika, pa su nedugo nakon toga i otišli. Nema veze čiji je sprovod, trebali su pokazat barem trunku poštovanja, a ono što su pokazali je to da su lešinari i da ih nije briga je li netko mrtav ili živ, posao je posao. Šteta što ga obavljaju bez ljudskosti. Tako kad vidite slike sa sprovoda, imajte na umu da su barem neke od njih slikali totalni kreteni.
Ivana Kindl je pijevala 'Ljubav se zove imenom tvojim', i to lijepo. Ljudi su plakali.
I onda je išao taj finalni oproštaj od Dina, uz glazbu i pleasanje. Ljudi su se stvarno uspjeli pokrenuti, i sve je skupa izgledalo kao tulum. Dosta se pljeskalo Dinu i skandiralo njegovo ime. I nakon šta je Ivana Kindl pjevala, a i kasnije kad su svirali njegove pjesme. Dojam je bio takav da ljudi ne žele prestati s pljeskanjem jer kad stanu, onda Dino definitvno odlazi. Pjesak ga je nakako tu zadržavao među nama.
Danijela Dvornik je uzela mikrofon i ispucalim glasom rekla 'hvala', a zvučala je tako izmučeno da je bilo prvo sekunda-dvije tišine, a onda tek pljesak. Kasnije se opet zahvalila, a zvučala je kao da joj definitvno nije lako.
Među ljudima koji su tamo plesali, bilo je svakakvih. I poznatih, i iskrivljenih (kao da su stvarno na nekom partiju), bilo je tu i ljudi koji su pili limenke pive, stvarno sve i svašta. Kad je glazba utihnula, Alka Vuica je uzela mikrofon i rekla nešto kako trebamo držati ovakvu glazbu, a ne da nam vladaju narodnjaci. Istina. Jedva čekam njen slijedeći alternativni hit.
Na samom kraju sprovoda, netko se zaderao 'Oću bit avijatičar', aludirajući na Dinovu ulogu u Našem Malom mistu. Definitivno najčudniji trenutak cijelog sprovoda.
Logično je da je sprovod bio u Zagrebu, jer mu tako žena i kćer mogu dolaziti na grob. I sprovod je bio onakav kakav je on htio. Ipak, u Splitu bi se ipak više osjetila ona vibra 'Dino je naš'. Split je izgubio dobar komad duše i identiteta sa odlaskom Dina Dvornika.
Što reći – bilo je tužno, ljudi su se trudili biti veseli i plesati, ali sam taj događaj je dosta tužan. Umro je jedan od najoriginalnijih ljudi u Hrvatskoj i šire. Da, lik se drogirao, i svi smo se znali zajebavat da je đana, ali također se i liječio od toga. Barem je bio iskren i otvoreno pričao o tome. Ima među njegovim kolegama redovitih, sezonskih i liječenih narkomana koji nikad o tome nisu govorili, pa se onda i nisu pisala svakakva sranja o njima. Svejedno, radio je odličnu glazbu, bio je dobar čovjek i nije širio nikakve negativnosti, niti je radio loše drugima. Evo još par stvari koje nije nikad napravio: nije pjevao o djevojčicama u čarapicama, niti je glorificirao Balkan kako bi dotakao jugoslavensku publiku, nije bacio narodnjačke elemente u svoje pjesme, nije postao plačipizda, nije snimao kompilacijske albume sa starim pjesmama u novim verzijama, nije se prodao huljićevskim demonima, nije se bacio na džeziranje ili unpled, i nikad nije bio dosadan. A sigurno je i to da je volio svoju obitelj, a volio je i publiku. I publika njega. Predstavljao je ono pozitivno, kreativno splitsko ludilo i individualnost. Falit će.
ponedjeljak, 23.06.2008.
Ljeto na televiziji
Paklena vrućina!
Toplotni udar!
Pakleni udar!
Vruća toplina!
Gotovo je, prvi dani ljeta i čitava Hrvatska umire. Sunce sija na nebu, krenule su ljetne temperature, stoga je vrijeme da proglasimo opću kataklizmu, jedan korak do armagedona, kraj svega u ognjenim plamenima. Jer nikad do sada nije bilo vruće preko ljeta, stoga je ovo ljeto očito znak da ništa nema smisla, te da je samoubojstvo jedini izbor. Što drugo preostaje? Vani ne se smije jer je vani sunce, a sunce ubija. Nikad prije nije ovako grijalo!
Lako je stvarati kataklizmične vijesti iz finog rashlađenog tv studija. Udarna vijest nije ništa drugo doli nenormalne tempreature od 35 stupnjeva. To je prirodni fenomen, nikad nije prije nije bilo 35 stupnjeva, a očekuju nas još i veće temperature! Aaaaaarghhh!!!
Svake godine u ovo vrijeme, dakle oko 21.6., počinje godišnje doba zvano ljeto, a tada je vruće. Katakda je toplije nego inače, katkad hladnije. Ali ljeti je obično, barem u mediteranskim zemljama, vruće. Stari ljudi češće umiru od toplotnih udara nego mladi ljudi, a to se svake godine događa. Vodovodne šahte su užarene, na betonu je vruće, na cesti je vruće, u gradovima je itekako vruće, u Slavoniji je vjerovatno i najvrućlje, plus tamo ima najviše komaraca. U gradu, najhladnije je u hodnicima stambenih zgrada, koje tada služe kao pećine i čuvaju hladan zrak, Navečer, starci sjede po klupicama i dišu na škrge – svugdje je tako, u Splitu, Zagrebu, Zadru. Svejedno. Ljeto je ljeto, ljeti je vruće.
Ta jednostavna činjenica je nešto što pamtim od najranijeg djetinstva. Ljeti je vruće, čuvaj se sunca, nosi kapu, pij puno vode, drž se hlada, hladi se u moru. To je uobičajeno. Neka od najvećih preznojavanja koja pamtim su za vrijeme čekanja trajekta u splitskoj luci, ili na teraci tog istog trajekta, ili ako se slučajno nađem popodne u gradu – nema veze je li to uz more ili negdje kontinentalno, uvijek je toliko vruće da pomisliš – 'jebeno je vruće'.
Poprilično je depresivno da u svijetu u kojem se u jednom danu dogodi toliko zanimljivih stvari, naše vijesti za udarnu temu odabiru vrućinu – ne predstavljaju je kao sastavni dio ljeta, nego kao nešto totalno čudno, nenormalno i opasno. A nakon vrućine, još gore – kiša, padat će kiša i neće prestati. Možda nakon par dana kiše čak počnu padati i žabe s neba, onda slijede obadi i skakavci, a na kraju svega kuga. Kuga će pobiti sve one koji nisu umrli od opeklina, raka, uboda insekata ili potopa. To je koncept prema kojemu funkcioniraju vijesti u nas. Jednostavan način da se to objasni bio bi – počelo je ljeto, jako je vruće, ali za većinu ljudi još je prerano da odu na godišnji, pa je to sranje i svi su nervozni. Ali nakon tjedan dana vrućine vjerovatno će pasti kiša i malo sve rashladiti, nakon čega će zrak biti ugodniji, a onda će opet zatopoliti. To bi bio pravilan način obrađivanja ove teme, i baš zato to nikad nećemo vidjeti na našoj televiziji. Za hrvatske gledatelje najbolje je kad je sve u kurcu, stoga i obična pojava kao što je ljeto mora značiti uništavajuću silu koja gazi sve živo.
Možda je to utjecaj kabelske televizije, možda su urednici vijesti gledai previše Fox Newsa, a možda je to jednostavno manjak profesionalizma. Kako god, u nas nema informativnog programa bez nabijanja panike, pranja mozga i širenja straha.
četvrtak, 05.06.2008.
Izrazi koji me nerviraju
Vatrena stihija
Ovaj izraz je gotovo patentirala Branka Šeparović u svojim govnastim eko-dokumentarcima Škrinja i sličnim, kao i u njenim prilozima za Dnevnik, preko ljeta kada su požari uz obalu česti. Bilo je tu konstrukcija tipa 'Vatrena stihija guta hrvatske šume poput četnika za vrijeme rata', itd. U paketu s njenim iritantnim glasom, 'vatrena stihija' zvuči još gore, a kada u prilog dodate njenu mastodonsku figuru, nastaje pravi užas.
Ipak, u zadnje vrijeme Saša Kopljar gura ovaj izraz, piljeći u ekran kao da siše duše gledateljima dok izgovara tekst na nekom nepoznatom slavenskom dijalektu.
Brzo će ljeto, brzo će ljetni požari. Kad izbije neki takav požar, prebrojite koliko se puta 'vatrena stihija' spomene na televiziji u jednom danu. Također, uzmite riječnik i pogledajte što znači 'stihija', jer to nije baš nešto što korisite svaki dan.
'Kako ti je bilo na koncertu?
- U jebote, bila je prava stihija!
Vidio sam da si kasnije nestao sa onom slatkom malom. Kako je bilo?
- U jebote, bila je prava stihija!'
Ledena poslastica
Primjetio sam da u prilozima o sladoledu često koriste ovaj izraz. Ove godine (2008.) Ledo obilježava 50 godina, a u jednom članku o ledu pročitao sam taj izraz barem tri puta. Već je dva puta previše.
Presudio samom sebi
Ah taj PTSP, ah te ludorije. Ovaj izraz je toliko redovit da bi komotno mogli raditi copy paste vijesti, samo mijenjati imena i način suicida. Veteran taj i taj, objesio se, bacio u bunar, sjeo u auto sa bombama oko struka, oteo ženu, skočio u rijeku, premlatio punca, napio se u britiji, zapalio kuću, zatvorio se u stan s bombom, stao na rub balkona s bombom, zaglavio se u liftu s bombom --- i presudio samom sebi.
Mjestimični lokalni pljuskovi
Lokacija je drugi naziv za mjesto, što znači da je lokalno isto što i mjestimično. Lokalni lokalni pljuskovi ili mjestimični mjestimični pljuskovi. U svakom slučaju, iritantan pleonazam koji dokazuje kako je prognoza vremena često kao horoskop, a većina ljudi nepismena.
Pretežno sunčano s mogućim lokalnim pljuskovima
Ovo me nervira jednostavno zato što svatko može napraviti takvu prognozu vremena. Moguća kiša poslije čega slijedi moguće razvedravanje, nestabilno s mogućim stabilnim.
Drama u ---
Odbjegli general ubija po Zagorju, tsunami u Jugoistočnoj Aziji, potres u Kini, pucnjava u narodnjačkom klubu, pljačka banke u Zagrebu; samo stavi 'drama u' na početak naslova i imamo materijal za dnevnik, vijesti i novine.
Prijeti nam pošast
Da, uvijek nam prijeti pošast. Moguća je nova verzija španjolske gripe, lude rode donose afričku groznicu, najezda komaraca u Slavoniji, misteriozna kurva sa sidom ubija klijente, netko je zatrovao gradski vodovod, inflacija, cijene rastu, struja je skupa, nema benzina.... Aaaarrgh! Prijeti nam pošast.
Limeni ljubimci
Ovaj izraz se koristi za bilo koji obik auto salona, sastanka nekog auto kluba, okupljanja ljubitelja old-timera. Grozan izraz.
Glazbeni sladokusci
Uh. Svako ljeto ima sve više festivala i reportažama o istima, i sve su dosadnije i dosadnije. Danas sam gledao prilog o tome kako je 'koncert Nick Cavea i Bad Seedsa na VIPinmusic festivalu bip prava poslastica za glazbene sladokusce'. Jebote, tko smišlja ova sranja? Ljubitelji dobre glazbe, to je u redu. Ali ovo sa poslasticom za sladokusce zvuči kao da se skupi grupa ljudi i onda da zajednu jedu violine. Mmmm, prava poslastica, za glazbene sladokusce.
Celebrity
Ovdje je komentar suvišan.
Ne, čekaj, imam komentar. Daniel Delale. Brrr...
Fashion report
Da budem politički korektan, koristi ću izraz homosekslualac u opisu onoga što mi smeta kod ovog izraza.
Uglavnom, čak i homoseksualci koji drže do sebe i stila znaju da je nešto što se zove 'fashion report' žešći debilizam i da je to nešto što samo najmekše tetkice mogu shvatiti ozbiljno.
Što naše zvijezde misle o ---
Naše zvijezde? Ne, nisam znao da imamo zvijezde. Dobro, koji put kažu 'što poznati misle o', ali to je isto govno, i mene uopće nije briga što Maja Šuput misli o filmskoj verziji Seksa i Grada, ili što Natali Dizdar misli o... Bilo čemu.
Dupkom napunili
Znate ono, bilo je puno ljudi negdje.
'Zagrebački Tvornicu dupkom napunili ljubitelji žestokog rocka'
Pa da, ja često dupkom punim prostore. Dupka. Haha.
A i ovaj izraz, 'žestoki rock', to je također grozno nešto, već vidim likove koji slušaju Dire Straits kako koriste taj izraz kako bi opisali The Who.
To su samo neki izrazi koji me nerviraju. Ne volim ih jer zagluplju i kad ih čujem ili pročitam, imam osjećaj kao da se koriste sa ciljem da od gledatelja / čitatelja naprave šta veće debile. A oni koji ih koriste, ili namjerno zajebavaju ili su i sami debili.
utorak, 27.05.2008.
Sve sami hitovi
Severina ima novi album. 'Zdravo Marijo', tako se zove. I sad, mnogi su se uspjenili oko toga, nekavi Don Kaćunci i drugi lažni čuvari morala, a i neki normalni ljudi kojima je stalo do kulture, ili barem normalne pop glazbe.
Ono što mene tu smeta, kod cijelog tog koncepta njenog albuma i njene pojave općenito, je ta glorofikacija Balkana i seljaštva. Prvi singl 'Gas, gas', čuo sam u dućanu u kvartu kad sam kupovao sladoled. Kopam po škrinji tražeći onaj novi Macho Napolitano, kad čujem neko sranje koje mi zvuči kao glazba iz Borata. I onda Severina nešto kriči. Odmah sam pomislio da je Severina konačno snimila cajku, i to u Bregovićevoj produkciji. Ništa čudno. Samo, problem je taj što se Bregovića i dalje doživljava kao nekakvog umjetnika, a on je najobičniji preser i plagijator, samo je to manje očito jer je njegova domena nekakv etno, world music, folk, štogod.
Kad čujete Bregovićevu glazbu (koja inače nije njegova, jer on čisto krade etno, izvornu narodnu glazbu) u dugometražnom Boratu, to je smiješno. I to je u redu, jer je u takvim filmovima mjesto takvoj glazbi, znači parodija, pa je i glazba parodija. Jer tko može ozbiljno doživjeti one njegove ciganske trubače i balkanofilske naricaljke? Očito mnogo ljudi, jer Bregović je i dalje uspješni prodavač magle.
To mu je išlo još sa Bijelim dugmetom. Jer veliki dio populacije ovih nekada jugoslavenskih krajeva voli pjesme koje su soundtrack Balkana. A to su himne o Balkanu, blatu, cigošima trubačima, blatnjavim stazama, jebanju u čizmama, neobrijanim pičkama i dlakavim pazusima, guslarima, znoju i zanatlijama, gaćicama i drugim odjevnim predmetima u umanjenicama, narodnim nošnjama, cigarama, op op opala, bitangama i protuhama, seljacima, pjesnicima i rakiji, samoubojstvu i abortusu, jezerima, Dunavu, Dunavu, Dunavu, Drini i Neretvi, poljima i šumama, šumama i gorama, i naravno, tu je hrpa pjesama koje se sastoje skoro samo od samoglasnika 'eeeeej eeee eoooooooo aaaaaaarghhhhh'.
Zašto je tako? Ne znam, ali mislim da je slično onoj teoriji o tome kako ti nije teško pomirisati vlastiti prdac.
A što se tiče ove Severinine pjesme 'Gas, gas' - zar ste zaboravili Tošu? Do prije par mjeseci, glazbenici su javno plakali za Tošom koji je poginuo na cesti, da bi sad kao hit pokušali plasirati pjesmu koja se zove 'Gas, gas', a sadržava stihove poput:
Ej, što volim miris od benzina
ej, magistrala dalmatina
hop, hop, malo, malo pa krivina
ljulja se kabina, turbo je mašina
Krivina?
Ali ima još:
Kelneri k'o šećeri
a pjevaju šoferi
nek' se živi
pa 'ko preživi
Ne znam, meni je to neukusno.
(Inače, htio sam staviti koju sliku uz ovaj tekst, ali Photobucket me nešto ne sluša u zadnje vrijeme.)
Stanari nižeg reda
Eto, usporio sam sa pisanjem bloga, i to poprilično. Razlog? Spori internet, popularni dial-up Carnet, koji svojom brzinom može iznervirati čak i prosječnog puža. Naime, kad napišem kolumnu, volim postati kakvu sliku uz nju, koja mora biti obrađena u Photoshopu, a uplodanje preko dial-up internet veze traje predugo. Čak po dvije minute. Jebate, daleko je to od onih dana kad bi gurao odvijač u kazetofon Commodorea 64 kako bi ubrzao učitavanje igrice sa 15 na svega 10 minuta.
Pitali me tako mnogi ljudi dobronamjernici kad ću staviti neki novi članak. Pa sam na kraju rekao, jebiga, napisat ću nešto, sa slikom ili bez, svejedno.
Uglavnom, razmišljao sam zašto ja imam spori internet, i sinuo mi je jednostavan odgovor - moj gazda je razlog. Kao podstanar, moram bit pristojan prema gazdi koji je vlasnik stana, i ono, moram poštivat njegove odluke. A jedna od tih odluka je da ne smijem uvest ADSL vezu, jer po njegovoj logici, kad se odselim, on neće moći (prije da neće znati kako) prekinuti pretplatu. I tako se glistim sa ovom sporom vezom i plaćam četverostruko sporiji i jendako toliko puta skuplji internet. Zbog posla prevoditelja, ja moram privesti na internetu barem 4 sata dnevno, spojen, i tako sebi fino nabijem račun.
Osobito mi se svidio njegov odgovor na pitanje 'Smijem li otkazati TV pretplatu?'
Odgovor je bio: 'Ne, to se plaća redovito, jer znaš, ako ne plaćaš, onda oni, ljudi s televizije, oni ti pošalju čovjeka koji onda presječe kabel od televizije znaš.'
Začudo, nikad nisam vidio magičnog inkasatora koji sa nekakvim super-škarama ide po stanovima i siječe kabele od televizije onima koji ne plaćaju pretplatu. Da mi je znati čime siječe TV antene.
Nisam sam u takvoj situaciji, Ima na tisuće podstanara koji su praktički ucjenjeni od svojih stanodavaca sa raznim uvjetima. A to je frustrirajuće, jer se onda osjećaš kao stanar drugog reda.
srijeda, 09.04.2008.
Lica nasilja
Bullying je još jedna od onih tema koje mediji uzimaju sezonski, pa je onda prežvakavaju dok potpuno ne izgubi okus. Riječ je o maltretiranju u školi, kada se klinci međusobno mlate, muče, psihički ili fizički zlostavljaju. To sranje odavno postoji, ali senzacionalistički pristup vijestima ipak postoji znatno manje, i zato je upravo bullying tako zanimljiv novinama i televiziji pogotovo. Svatko od nas je bio svjedokom nekog maltretiranja, uvijek je bio tu neki slabić u razredu kojem su svi davali bečke i gađali ga pljucama, uvijek je tu bila i ona čudna cura s kojom nitko ne želi pričati ali joj zato šaraju teke kad ne gleda. A i tučnjave su uvjek bile tu, neke nevine, neke gadne i krvave.
Toga je uvijek bilo, i da ne prepričavam nešto iz svoje osnovne, za ilustraciju ću prepričati jednu anegdotu moje sestre koja je u osnovoj bila početkom osamdesetih. Imali su jednog povučenog debelog lika u razredu kojeg su svi stalno zajebavali. Jednom su mu tako u poštanski sandučić ubacili sliku mrtve rasparane svinje sa kolinja, crijeva van i sve to. Navodno, slika je bila iz Modre laste. Pa i da nije iz Modre laste, opet morate shvatiti da iza toga stoji jedan stvarno zloban um, kad odlučite kolegu iz razreda sprdavati tako da mu stavite sliku zaklane svinje u poštu zato što je debeo.
Ali bullying ne prestaje u školi, jer ti likovi narastu, a neki od njih zauzmu visoke pozicije. U zadnjih desetak dana intenzivno se pisalo i izvještavalo o trojici, a to su George W. Bush, general Ivan Korade i Ivo Sanader. Ne, oni ne bacaju žvake u kosu ministrima, niti gađaju zastupnike vodenim balonima i nikoga (barem javno) ne štipaju za bradavice. Oni nose fina odjela, koriste fin vokabular, učinkovita oružja i zlostavljaju daleko veći broj ljudi od jednog razreda.
George W. Bush danas je najveći bully na svijetu. Ima nekih koji ga vole, republikanci na primjer, ali to im je u opisu posla, jer su svi konzervativni seronje. Taj bivši ovisnik o kokainu liječi kompleks manje vrijednosti pred ocem na taj način što je i sam postao predsjednik i nastavio rat u Iraku, tamo gdje je i njegov otac vodio rat. Nakon uragana Katrina koji je desetkovao New Orleans, Bush nije davao jeb za to sranje, ljude nižih staleža koji su ostali bez domova, kao ni ljude drugih boja od njegove rozo bjelačke. Ipak, Bush ima jednu vidljivu manu, kao što većina bullyja ima, a to je činjenica da on ne zna govoriti, pa redovito krivo izogovara bilo koju riječ koja sadržava korijene 'nuklerano' (kako on to izogovara, preveli bi kao 'nukularno'), ili 'terorizam' (po njegovu, 'trr-izam').
General Ivan Korade donedavno je bio heroj Domovinskog rata, a o problemima koje je radio novine su pažljivo pisale, kako ga ne bi okaljale. Ipak, ako upišete 'Korade' u Google, prvo što ćete dobiti je članak iz prošle godine, o tome kako je prijetio pištoljem u kafiću. S takvim ponašanjem prije ispada bully nego bilo što drugo, a sa ubijanjem nekoliko ljudi, bježanjem od policije, ubijanjem policajca i samoga sebe ispada nešto daleko sjebanije. Tako je policija danima tragala za jednorukim, koji ne samo da im je uspješno bježao, nego je i jednoga uspio ubiti. Možda bi uspješnije tražili Ramba, ali sumnjam. Ovo podsjeća na suđenje O.J. Simpsonu, samo kada je on bježao autom, policija ga je pratila helokopterima i autima, i uhvatili su ga vrlo brzo. Ovdje, to više nalikuje na ćoravu babu koja po dvorištu hvata kokoš koja je netom ostala bez glave.
Kod tog slučaja najviše su me nervirali mediji koji su instant izbrisali etiketu heroja sa Koradea i prozvali ga krvnikom, a desetljeće ranije bili su puno više blagoglagoljivi. Sada je krvnik iz Zagorja i šta ja znam koji još nadimak dostojan horora, a najbitnije je da je na kraju 'krvavog pohoda' 'presudio samome sebi'. To 'presudio samome sebi' mediji toliko često koriste da bi trebali tiskati na majice. I na taj način, sa takvim manijakalnim ispirajem mozga određenim paroloma i mediji postaju bully koji konstantno maltretira stanovništvo.
Ivo Sanader je također bully. Na neki način, čak je napredniji od Busha. Ima puno bogatiji riječnik od Busha i s nevjerovatnom preciznošću izbjegava odgovore na pitanja. Nikad direktno ne odgovori na pitanje, a često pitajem odgovori na pitanje.
'Vi mene pitate – odakle mi novac za toliko skupih satova? Ja vama kažem, koliko će nam vremena trebati da zaustavimo inflaciju?'
Ne samo da je bolji govornik, Sanader ima finije kravate, šira ramena, i daleko ga manje ljudi mrzi nego Busha. Dok Busha mrzi većina civiliziranog svijeta, Sanadera mrzi samo dio vlastitog naroda. Čak ne ni svi, jer ipak ima i onih koji su glasali za njega (vjerovatno su glasali 'muuu' ili 'vau vau', ali idemo dalje). Penzioneri, ribari, samohrane majke, intelektualci, studenti, bilo tko sa zdravim razumom osjetio je njegovo iživljavanje. Jedina mana Sanadera kao bullyja je njegov pogled uspavanog teleta zbog kojeg ne izgleda previše odrješito, pa ga njegovi inozemni bullyji s većim autoritetom, oni s kojima ide na EU pregovore, ne shvaćaju posve ozbiljno. Pitanje je, nakon pregovora, da li proguta ili ode na zahod ispljunuti?
utorak, 01.04.2008.
In Memoriam
Povodom smrti velikana hrvatskog glumišta Borisa Dvornika, prisjetimo se nekih drugih velikih imena dramskih umjetnosti koji nisu dobili ispraćaj kakav su zaslužili.
nedjelja, 23.03.2008.
Celebritardirani
Tko ili što je celebrity? To bi trebali biti poznati ljudi, zvijezde. U Amerci su taj pojam fino klasificirali, tako da celebrity može biti i voditelj lokalnih tv vijesti, ali zvijezda je ipak netko tko glumi barem u poznatoj sapunici. U nas, priča je drukčija.
Ovdje je celebrity svatko tko proviri na tv ekran ili se nađe u tjednom magazinu, bio to spiker ili neki homo lik koji šiša pudlice ali bio je prilog o njegovom stanu u zadnjem broju Glorije. Ako netko ima iti malo potencijala da bude celebrity, barem neki medij će se potruditi da to tako i bude. Na taj način su nam servirali mnoge ljude iz tog polusvijeta poznatih Hrvatske, što više nalikuje nekom svijetu poluljudi. Pola ljudi, pola olupine. Cjelodnevni statisti, heroji vlastitog dnevnog boravka, zvijezde gradskog trga.
Prošli tjedan neslavno je završio Celebrity Big Brother RTL-a. Big Brother sa slavnima, pa neslavno završi, ali što se može kad ti likovi nisu bili niti osobito poznati, simpatični, ekscentrični na zanimljiv način ili uopće normalni. Big Brother kao takav je jedno veliko sranje, što se najviše moglo vidjeti u pretprošloj sezoni kada su za kandidate odabrali blaže retardiranu ekipu društveno poremećenih lijenčina. Njihova pametovanja, diskusije, neznanje i litre suza i danas imaju gledatelje zahvaljujući YouTube-u.
Ovaj zadnji izdanak Big Brother-a bio je najgori, ali baš zato mislim da je i najbolji, jer najiskrenije predstavlja kakva je ta emisija govno, kako naši producenti nemaju pojma kako od toga napraviti nešto zanimljivo i kako su naši 'celebrityji' hrpa nesposobnih razmaženih debila upitne seksualnosti.
Odabrali su stvarno prave zvijezde. Tu je transvestit Salome, koji je zapravo transeksualac jer ima sise i penis. Najbolje od oba svijeta, rekli bi neki. Ja bi rekao, to je neko sjebano sranje. On se svake dvije godine pojavljuje u medijima kada im ponestane tema. Onda se sjete, čekaj, gdje je onaj transvestit? Šta, sad ima sise? Moramo odmah poslati tim reportera da to slikaju!
Onda, tu je Modni Mačak. Taj se lik jednom prilikom slikao u nekim erotiziranim pozama na hrpi krznenih bundi, jer on voli krzno. Muškarac koji nosi krzno, a nije svodnik, je peder. Iznimku čine Eskimi i svi ostali koji žive u polarnim klimama. Modni Mačak je ispao najadniji od ove skupine, toliki slabić i pičkica da mu je čak i Neven Ciganović rekao da prestane kukati.
Ah da, vječni Mattel Man, Neven Ciganović – taj Gumiflex je zapravo jedini među njima koji možda i jest celebrity. Samo zato što je dovoljno originalan i lud. Njegova seksualnost je također zavijena u veo misterije, ali mislim da njegove silikonske usne, umeci u jagodicama, umeci u kosi, besprijekoran iskvarcani ten i tko zna još koliko umetaka govore dovoljno. Ciganovićeva feminiziranost je legendarna, ali Modni Mačak ga je tu ipak uspio nadjebati.
Ivica Kovačević manje je feminiziran od ove dvojice, u usporedbi s njima ispada poprilično muževan. Ali, u usporedbi sa transeksualcem i dva stilista muževan ispadne i glumac u gay pornićima. Plesač, ljubitelj joge, mode, šminke i lubrikanata, Kovačević je u ovoj emisiji bio otprilike jednako interesantan i karizmatičan koliko i oni Mormoni koji dijele letke o kraju svijeta.
Tu je bila i Iva Jerković, ali o njoj ne znam što bih pisao. Dobro izgleda, jebljiva je, ima lice koje je lako zaboraviti, ali tijelo je za peticu; ona je zapravo jeftinija verzija Nikoline Pišek. Po količini plastike, tu su negdje, ali na Ivi Jerković lakše je pronaći onu pumpicu za napuhavanje.
Marina Orsag je ona cura koja je kao stand up komičar, članica one tobožnje stand up skupine Sve pet. Jednom prilikom, gledao sam njen nastup uživo i bila je loša. Ona je bila loša, ali oni drugi likovi iz Sve pet su katastrofalni. Oni su anti-smiješni i trebalo bi im oduzeti dozvolu za javne nastupe. Bobi i Rudi, Mujo i Haso vicevi za njih su lice boga. I tako uđe Marina u Big Brother kuću, ona je kao duhovita i slatka, ali zapravo nije ništa od toga, nije čak ni gledljiva. Zanima me samo tko je njoj i tim ostalim stand up komičarima rekao da su duhoviti, jer taj tko im je rekao da bi se trebali baviti stand up-om ima jako okrutan smisao za humor.
Što imaju zajedničko Sandi Cenov i Danijela Dvornik? Oni su jedini heteroseksualni članovi ove verzije Big Brothera. Sandi je nanjušio da se zajebao što je došao u takvu emisiju i fino je otišao na početku. Tad su ga svi zbog toga sprdavali, ali sada izgleda kao da je Sandi vizionar.
Danijela Dvornik je dobila taj gadni zadatak da bude babysitterica toj skupini razmaženih ameba, a kako je ionako navikla da stalno bude babysitterica i da panično pazi na ukućane kojima je potrebna cjelodnevna briga, najviše je i izdržala. Pobjedila je ne samo zato što je već radila za RTL, nego i zato što je ona bila jedina korisna osoba tamo.
I što na kraju reći? RTL je uspio dotaknuti novo dno, napravivši emisiju toliko lošu da su je morali ukinuti. To je kao kad kauboj mora ubiti svog najnovijeg i najboljeg konja. Zbogom Smeđi, počeo si šepati, moram ti sad ipaliti jedan u čelenku - beng - sunce zalazi, pada mrak, stižu Indijanci, ovo nije bila mudra ideja.
Dok je brod tonuo, RTL – koji je potopio vlastiti brod – izvlačio je članove posade van, od kojih je svaki na svoj način rekao RTL-u da su debili. A to je tragično.
Jedna stravična misao za kraj – svaki dan, stanari Big Brother kuće imali su jedan sat kada ih se ne snima. To je onaj takozvani intimni sat. Bilo je tu smeđih mrlja po plahtama.
petak, 14.03.2008.
Autonomna pokrajina Zagreb
Ako vam netko preko televizije ili medija poželi dobrodošlicu u Hrvatsku, to bi slobodno moglo glasiti: 'Dobrodošli u Autonomnu pokrajinu Zagreb'. Za hrvatski medijski prostor, posebno za TV kanale, sve dalje od šire zagrebačke regije nije relevantno. O tome je prije nekoliko mjeseci u Jurarnjem listu pisao Jurica Pavičić, ali tema je bila aktualna i prije njegovog članka, a ostat će aktualna i u budućnosti. Ipak, on piše mišljenje Splićanina u srednjim tridesetima koji je studirao u Zagrebu prije nekih desetak godina, a ja sam Splićanin u srednjim dvadesetima koji trenutno živi u Zagrebu, stoga vjerujem da malo drukčije gledam na situaciju i da neće ispasti kao da ga kopiram, jer se moje iskustvo razlikuje.
Dok sam bio u srednjoj, taj odlazak na studiranje u Zagreb bio je kao Meka, Utopija, ultimativno utočište za mladog kreativca i intelektualca kojeg splitska sredina sputava. Ali to je zapravo druga tema, jamačno biografska, a ovdje sam se ipak htio pozabaviti bombardiranjem ostatka Hrvatske Zagrebom. To baš tako izgleda, od vijesti, reklama, magazina kao što su Klik i slični, preko stupidnih tv serija domaće produkcije, kriminalno sinkroniziranih crtića do showbiz emisija, kolektivni mozak Hrvatske pere se tako da bi postao čista ploča na kojoj se može zapisati teška centralizacija.
Vijesti su već legendarno fokusirane na Zagreb, čiji su problemi i događaji najbitnija stvar u državi. Voda je zatrovana. Gdje to, u Puli možda? Ne, na Vrbanima III u Zagrebu. Na reklamama također dominira zagrebački dijalekt, dok se drugi regionalni dijalekti hrvatske koriste samo ako je u reklami potreban kakav debilni karikaturalni lik. Neki Šime, Stipe ili Ante koji sa magičnim mobitelom pokušava naći put kroz makiju. Uzmimo za primjer reklamu 'Volim nogomet' T-Coma. Poslušajte na kraju reklame kad muški glas kaže 'Volim nogomet', kojim dijalektom on govori? Dalmatinski ili Lički bogme nije. Govori li književnim standardom? Ne.
A tu je i ona reklama za pivo, ne sijećam se je li Ožujsko ili Karlovačko, ali nije ni bitno. Muž s prijateljima gleda utakmicu i kaže ženi, da sada skratim, da kupi pivo, na što ona odgovori – 'Kupim.' Hm, samo tren da formuliram ovu rečenicu na dijalektu koji bi išao uz ovu reklamu. Muž gleda s frendovima tekmu, i ono, veli on ženi da kupi vops u dućanu... Uglavnom, shvaćate što hoću reći. 'Kupim', to bi bio futur perfekt, koji postoji u engleskom jeziku, ali u hrvatskom ne. Dok se to ne uvede kao standard, ja bih volio da se to drži dalje od reklama. Jedno je kolokvijalni jezik, drugo je službeni.
Što se magazina tiče, njihova usmjerenost na Zagreb često me deprimira. To sam prvi put primjetio u Nomadu - studentskom list kojeg su pisali studenti u Zagrebu, ne nužno studenti porijeklom iz Zagreba, nego oni u Zagrebu. Iako je časopis bio iznimno kvalitetan, stvarao je sliku Zagreba kao elitnog mjesta za studente željne malo kozmopolitskog ugođaja, dok su svi ostali bili uskraćeni.
Ali to je bilo bezazleno u usporedbi sa Klikom, koji je sa svojim fakatima, cugama, bircevima, curkama, burazima i šatro izrazima prevazišao svaku mjeru dobrog ukusa i ostavlja dojam da vas doslovno zajebava u facu. Svaki put kad upotrijebe (ne samo oni, ima i drugih sličnih časopisa, ali ovo je primjera radi) neki veoma regionalni izraz, to je kao da čitateljstvu van Zagreba govore: 'Ne obraćamo se vama. Ovo nije za vas. Vi ne biste shvatili.' To nije nimalo pozitivno, i vrlo je ponižavajuće. Kao da ti netko maže govno pod nos
Humoristične serije poput 'Bitangi i princeza' i 'Bibinog svijeta' komotno se nastavljaju na to. Svaka serija smještena je u Zagreb. Evo, sad čitam da Mlikota snima novu humorističnu seriju 'Stipe u gostima', o tome kako mu otac dođe iz Dalmacije na lječničke pretrage u Zagreb i ostane dugo. Znači, opet debili iz provinvije dolaze u velegrad kako bi se čudili tramvajima i neboderima. Isto kao i u seriji 'Kazalište u kući', i ovdje je Dalmatinska zagora isto što i Dalmacija, a Vlaji su Dalmatinci. Jer sve je to provincija, stoga je distinkcija nepotrebna. More, rijeka, srdela, janjetina, sve je to isto.
Ipak, najgore od svega su sinkronizacije crtića. Gledao sam Aladdina jednom, i nisam mogao vjerovati da je netko to preveo, sinkornizorao i još dobio plaću za to sranje. Papagaj koji govori kajkavski, čemu to? Ninja kornjače još su gore, oni idu toliko daleko da spominju specifična mjesta, primjerice Peščenicu. Mislite da je nekom klincu u Osijeku poznata Peščenica? Među crtićima ipak postoje dva izuzetka, to su 'Timon i Pumba' koji su solidno sinkronizirani, i 'Spužva Bob Skockani' koji je odlično sinkroniziran i trebao bi biti uzor svima, jer tu likovi govore raznim dijalektima, a nitko nije pretjeran.
Šlag na fekalnoj torti hrvatskog medijskog prostora čine showbiz-fashion emisije, predvođene zločestim Red Carpetom, čije su prilozi sigurno materijal brojnih rasprava zgubidanskih kava na Špici. Ali naravno, svi skandali, fashion događaji, ljubljenje muda i prezentacije odvijaju se u Zagrebu. Dobro, ima ih nešto i po drugim gradovima, ali to je nebitno.
Na državnim televizijama možemo gledati emisije kao što su 'Po ure torture', jer one karikiraju Dalmaciju do ekstrema gluposti, čineći od te regije freak show. 'Gitak' nećemo gledati svaki tjedan, oni ostaju za You Tube, zato što je, za razliku od 'Po ure torture' ovdje riječ o smislenom i inteligentnom humoru, pa onda ne bi bilo nikakve koristi od toga.
Nekad se na televiziji govorilo književnim jezikom. Špiro Špula (kojeg je tumačio Špiro Gudberina iz Šibenika) govorio je književnim hrvatskim jezikom preko kojega su djeca mogla naučiti razliku između č i ć, ije i je. On nije govorio svojim regionalnim dijalektom, nego jezikom koji je bio standard. Helga Vlahović govorila je književnim jezikom. Prije neki dan gledao sam je na HRT1, ona i dalje ima besprijekoran izgovor. To dvoje nisu predstavljali Jugoslavene, komunizam ili bilo kakvu ideologiju, nego su radili svoj posao profesionalno, govoreći standarnim književnim jezikom.
Niti imam nešto protiv zagrebačkog dijalekta, niti bilo kojeg drugog hrvatskog dijalekta – svi oni doprinose šarolikosti hrvatskog jezika koji je, iako se često znamo nervirati, ipak lijep jezik. Ali ova nemilosrdna centralizacija države koja se provodi čak i preko službenog jezika ne ide u korist nikome. U Hrvatskoj ionako stalno vlada svojevrsni regionalni rat, jer ovo je država patriota koji vole naciju, ali se zato mrze međusobno. Televizija koja upire prstom superiornosti u Zagreb i svakodnevno to servira ostatku države može jedino pojačati tu regionalnu mržnju i podjeljenost.
Veljača
Čitavu Veljaču nisam napisao ništa novo za blog čisto iz razloga što sam ga htio redizajnirati i nisam htio objaviti ništa novo prije nego apliciram neki novi, originalan dizajn. I tako sam odugovlačio čitav mjesec zbog nekog HTML koda ili CSS klase koju još nisam sastavio, skicirajući neke tablice i sranja.
Prije nekoliko dana, pukao mi je film i odlučio sam jednostavno nastaviti s pisanjem. Također sam odlučio ne kriviti sebe, loš horoskop, mjesečeve mjene ili okolinu za to, nego ću isključivo okriviti mjesec Veljaču.
Veljača, to je taj najgovnastiji dio godine. Mjesec koji je svake četvrte godine duži, a opet prekratak, uglavnom ne donese ništa novo, dinamično ili pamtljivo. Okay, tu je Valentinovo, ali ako ste sami za Valentinovo, taj ultra-komercijalni blagdan još je gori. Ali Valentinovo taman paše u Veljaču, koja osim tog blagdana, nema ništa. Siječanj je mjesec kada se izvršavaju odluke koje ste donjeli za Novu godinu, tada počinju dijete, teretane, tu su odlasci na skijanje ili odvikavanje od cigareta. Veljača ne donosi ništa, osim možda još većih dugova koji su nakon blagdana nastali u Siječnju.
Valentinovo služi tome da se prodaju oni pokloni koji nisu dobro išli za Božić, a drukčiji su od božićnih poklona po tome što se na njih naljepljuje simpatično redizajniran organ, odnosno, ljudsko srce. Valentinovo nije čak ni slabiji polubrat Božića, jer to je Nova godina. Valentinovo je onaj sin obiteljskih prijatelja s kojim su vas roditelji tjerali da se igrate kad bi išli u goste, nije loš, ima super igračke, ali lagano smrducka i jede vlastite slince.
Dok svi znaju za Isusa, rijetko tko zna za Svetog Valentina i njegove avanture. A Isusovi pothvati sa vinom, gubavcima i zombijima odavno su ušli u legendu. Valentinovo možda, ali to je veliko možda, ima onaj Masakr na Valentinovo, ali ni to nije nešto znakovito u usporedbi s rođenjem Isusa, ili mijenjanjem godine.
I tako mi je Veljača prošla u odugovlačenju, planiranju i odgađanju, s nekom napetosti kao da je nedjelja navečer a sutra je pretežak radni dan.
Čitao sam danas u Studiju da Jelena Veljača odustaje od glume. Što to znači, kad netko tko stalno glumi kaže da odustaje od glume? Sada će postati iskrena osoba?
